Zaprati nas #uziceonline



Logo

REKLAMA

“Kinder

REKLAMA

“Bravo

Kolumne

Lujo

Jutra na Aleksića mostu počinju sa Lujovim dranjem i dozivanjem poznatih ljudi u prolazu… počinjala su

Objavljeno

Dizajn: uzice.online

Samo da ne budem jedan od onih koji zastanu  da bi pogledali umrlicu. Samo to ne! Kada se tako nešto, najzad, bude dogodilo znaću da sam postao babetina. Zvanično. Ali avaj, želje i služe tome da bi bile želje, i da bi se kršile do krajnjeg neispunjena. Naravno da sam ostao ukopan ispred tog crno- belog komada papira. Ali ne zato što sam želeo, već zato što je periferni vid mozgu poslao brzu informaciju o tome kako sa bandere gleda neko poznat. Nažalost. Bolje je sa znakom uzvika – nažalost! Tako već može. Mislim da je na zastajanje uticao i knjiški primer iz psihologije mase. Jednog hladnog januarskog podneva mnogo ljudi se tiskalo oko te proklete bandere koja je, od vrha do dna, bila ispunjena onima kojih više nema i onima koji su još tu i drže časove matematike, srpskog, fizike… ili samo otkupljuju kosu na metar. Teorija mase je takva da kada vidiš dvoje i više ljudi na jednom mestu automatski dobijaš iskonski poriv za pridruženje tom činu. Ne znaš šta te tera na to, magnetnoj sili mase, koja je izgleda najjača oko bandera, još se niko nije odupro. I svima je pogled bio uperen u  jednom pravcu – ka Luju. Jebote, nema više Luja! Bio sam ubeđen kako nikada neću izgovoriti tu rečenicu. Okupljeni ljudi su ćutali u neverici. I oni su sigurno mislili da će Lujo terati do kraja naših dana. To se dalo i primetiti u nasumičnom sudaru pogleda. Jer lice, naravno, ne ume da sakrije ništa. A Lujovo je i tog januarskog podneva bilo mangupski namršteno. Odavalo je utisak da se radi o osobi koja se fotografiše samo kad mora. I samo za ličnu kartu. Ili za umrlicu koju će zalepiti na onu prokletu banderu između ostalih smrtnika i smrtnika koji su još živi i željni kojeg metra kose ili širenja znanje iz fizike, matematike, srpskog… 

Zar je Lujo zaslužio da se nađe među tom ekipom? Naravno da ne! Lujo je bio veći od života. I grlatiji od istog. Terao je strah svojim neprekidnim dranjem i dozivanjem svih, odnosno svakoga. Bio je jedan od onih ljudi koji bi mogli da se takmiče sa bilo kojim pevačom/solistom. On toga nije bio ni svestan. Ali su svi ostali dobro znali za njegove glasovne mogućnosti. Izvlačio je baritone, terce, basove, altove, mecosoprane… I nije mu bilo bitno na kojoj si udaljenosti. Lujo je morao da se čuje! I da čuje. Jutra na Aleksića mostu počinju sa Lujovim dranjem i dozivanjem poznatih ljudi u prolazu. Podneva takođe. Noćima dranje je sigurno baš koliko i pojava meseca. I to se dešavalo tokom svih onih vrelih leta, hladnih zima, kišovitih jeseni i proleća (proleću ne treba nikakav epitet). Da se razumemo, Lujo je morao da se dere. Nije bilo drugačijeg načina jer znao je sve i svakoga. Srodio se sa ulicom. I ulica je poštovala Luja. Znao je kada je ko otišao na pijacu. Znao je i šta si kupio na istoj. Znao je za svaki dobitak na kladionici. Znao je i kada te proda Lacio…  Znao je da pecne i baci foru u prolazu. I skoro uvek je nosio kesu. Kesa je bila njegov zaštitni znak baš poput dovikivanja sa ljudima ili sposobnosti da nabavi karte za svaku utakmicu Slobode. Mislim da ga nisam nikada video bez nje. Prizor je bio sledeći – Lujo ide ulicom, sa neizbežnom kesom u ruci, i skoro uvek iz pravca grada lagano se gegajući baš poput nekoga ko je srastao sa asfaltom. To je prizor pred kojim se ne pitaš da li će se desiti. Znaš da se to mora zbiti. Jedina nedoumica bila je da li će se tako nešto spaziti ujutru, u podne, ili uveče. 

Ali, uvek ima to ali… Ali služi da bi prkosilo logici i onim pustim željama. Ali je otržnjenje koje dolazi iznenada i obično sa sobom nosi realnost. A realnost je hladni januar i okupljeni ljudi koji gledaju u pravcu fotografije sa koje se Lujo mangupski mršti i kao da hoće da izusti – sve je u redu, vidimo se kasnije. Ljudi se razilaze… posle 50 metara sećanje bledi… posle 100 metara nestaje… posle 200 preokupiraju ih njihove muke. Lujo se trajno gubi već na prvom kilometru. I to je tako, nema tog ali koje će protivrečiti zaboravu. Pred zaboravom smo svi jednaki i zaborav nikoga ne štedi. Ni cara, kralja, Luja… ili bilo kog drugog čoveka koji hodi zemaljskim putevima. To je tako. Nažalost. Ovog puta bez ikakvog znaka uzvika. Tačka je dovoljna.

Ipak, nije sve obojeno mat crnim bojama. Zaboravu prkosi pisana reč.  I pisana reč je razlog zašto pamtimo . A toga se zaborav plaši. Prestravljen je nad mogućnosti da čovek može pisati i tim činom oterati sve senke. Zato i postoje reči, rečenice, zapete, tačke, interpunkcijski znakovi i ostali darovi ljudske privilegije koju još znamo i kao govor u formi pisanja. Sve to nam je potrebno jer u protivnom  život bi bio pretežak. Ni ovako nije lak jer ljudi konstantno nestaju. I to baš oni za koje si bio siguran da će živeti večno. E, baš zato pisana reč mora da postoji. Da Lujo  ne padne u zaborav. Nikad! Jer, Lujo je grad. Bio. I biće!

Popularne