Zaprati nas #uziceonline



Logo

REKLAMA

“Kinder

REKLAMA

“Bravo

Kolumne

Nesta

Nesta, nadimak koji si jedno leto čuo mnogo puta, pa onda nešto ređe, pa onda samo povremeno, pa onda više nikako… suviše prerano

Objavljeno

Fotografija: Dušan Raičević

Živeti večno – iskonska želja čoveka koja datira u daleku prošlost, sve do pećina Altamire. Želja koja se nažalost… ili na sreću nikada neće ostvariti. Sa poslednjim izdahom sve naše male i ne tako male želje padaju u vodu i na mesto njih dolazi jedna masna, debela i pozmašna tačka. Ko zna možda za tom velikom tačkom ide još nekoliko jednako važnih tačaka, ali to nek ostane na nivou osnovanih sumnji u apsolutne konačnosti. Čovek, dakle, predano sanja večni život. I tako sanjajući na sve načine u stvarnosti pokušava da dođe do večnosti. Baš zato slika, piše, komponuje, vaja, rađa… da bi jednog dana ostalo nešto iza; nešto stvarno, nešto kao dokaz da je nekada, bar jednom, postojao čovek sa svim svojim čovečijim osobinama, vrlinama i tim neizbežnim manama.

Naravno, niko ne govori da ta dela moraju da budu primeri genijalnosti od kojih se ostaje bez daha – tako nešto ipak je rezervisano za izuzetne koji su samo statistička greška u moru proseka. Ali i mi prosečni moramo imati šansu za večnost. Dajte nam bilo šta, bićemo zadovoljni i nezavršenom garažom na sporednom putu negde u okolini malog grada. A tamo, baš na toj garaži da bude ostavljen večni trag osobe koja više nije sa nama. Crnim slovima, u pokušaju da ispadnu što bolja, nevešta umetnikova ruka nekada davno ostavila je iza sebe pravo malo, savršeno, nesavršeno delo – Nesta. Baš tako, Nesta… koji je nekada bio, ali sada više nije. Da li je tada bio svestan da će na neuglednoj garaži ostaviti nešto što će nadživeti njega samog i samim tim činom dostojnim tinejdžerskih godina sačuvati sebe od zaborava?! Da li je tada mislio da je ovo njegov trag koji nikada neće biti izbrisan?! Sigurno nije mario o tim trivijalnim stvarima; sve što je želeo je da slova ispadnu što bolja…i to je to. Sigurno je i da u tom trenutku nije mislio o tome kako mu ostaje svega još par godina burnog života, sve što je želeo je da ta slova budu što bolja… i to je to. Sigurno nikako nije mislio ni o tome da će pogled na njegov zalog za večnost kod nekoga izazvati emocije dostojne posmatranja poznatog remek dela…sve što je želeo je da ta prokleta slova budu što bolja i da niko ne može da ih prekreči. To je to, uspeo je u nameri, slova su ispala solidno, niko ih nije prekrečio, pa sada stoje večno na jednoj garaži u okolini grada – Nesta, nadimak koji si jedno leto čuo mnogo puta, pa onda nešto ređe, pa onda samo povremeno, pa onda više nikako… suviše prerano. I tako sve do momenta kada si taj isti nadimak video ispisan na onoj nezavršenoj garaži, na sporednom putu, negde u okolini malog grada – ovaj put u vidu mladalačkog bunta koji ne štedi nijednu fasadu. Nesta – kao neizbrisiv trag o jednom mangupu koji je izgoreo prebrzo. Ali je ostao večan… bar u formi grafita. Ko zna, možda je i to bolje nego da na garaži ne piše ništa. Jer ništa i večnost nikako ne idu zajedno.

Piše: Dušan Raičević

Popularne