Zaprati nas #uziceonline



Logo

REKLAMA

“Kinder

REKLAMA

“Bravo

Kolumne

Sindrom visokih zgrada

Jutra počinju sa zgradama, noći padaju na njih

Objavljeno

Dizajn: uzice.online

Čovek je čudno biće. Valjalo bi tu dodati još jednu reč. Čovek je čudno i znatiželjno biće. E, sad već može. Znatiželja i znakovi  pitanja su nas doveli do 21. veka. A sve je počelo od onog trena kad smo pogledali u pravcu prema gore. Uuu vidi ti šta se to gore događa – sigurno je pomislio taj prvi čovek. Ne verujem da je prošlo mnogo vremena pre nego što je taj pionir gledanja u vis zaključio kako želi poći baš u tom pravcu. I tako smo krenuli… Gde? Ni samo to ne znamo.

Mnoge životinje nemaju luksuz izvijanja vratova. Vek im prolazi u suženom vidiku koji se završava na zemlji. One (životinje) sigurno misle da je čovek pravo čudan. I to samo zato što uporno pravi sve više i više objekte. Otkud znam, možda se piše visočije ili višlje, ali to ne menja činjenicu kako čovek voli da pravi nešto mnogo visoko.  To je neka neobjašnjiva potreba… i prokletstvo. E zato je čovek čudan, ali i znatiželjan. Odnosno, čudan je zato što je znatiželjan. I obratno…

Egipat, piramide. Prošlo je 4.000 godina a mi i dalje ne znamo ko je, zašto i zbog čega napravio te objekte. Svađamo se, polemišemo, prepiremo… I to traje vekovima. Jedni vele robovi, drugi kažu radnici a treći misle drevni vanzemaljci iz sazvežđa Orion. Svi su u pravu i niko nije u pravu. Ubeđen sam da su ti drevni ljudi samo želeli da naprave nešto mnogo veliko i visoko. Tako su bili u mogućnosti. I pride da malo zezaju buduća pokolenja. Zašto da ne?! Da imaš toliko novca, mudrosti, ljudstvo, logistiku, silu, volju, želju… šta bi uradio? Pa kao i svaki investitor – napravio bi visoku zgradu. Nije se to mnogo promenilo do dana današnjeg. Investitori su faraoni modernog doba. Burdž Kalifa u Dubajiu ima, brojevima, 830 metara visine. Ako bi nekim čudom samo ta zgrada dobacila u daleku budućnost ljudi bi sigurno polemisali o razlogu pravljenja tolike višespratnice. A mi sada i ovde vrlo dobro znamo da Burdž Kalifa i nema neki specijalan razlog zašto postoji. Fara… odnosno investitoru se tako moglo. Normalno je da će stremeti ka nebesima. Jer to je prapraprapraprapra… prapra težnja čovekova. Da napravi nešto što će štrčati ka gore. Ako već ne može da leti.

Ajmo sada na lokal – Užice. Najlepše valja ostaviti za kraj. Da me neki stranac (na primer Kinez sa velikim fotoaparatom i tupavima smeškom) pita šta je simbol Vašeg grada rekao bih mu, naravno, Stari grad, komplet lepinja, ali i Šarulja, Tele, Beli dvor, Crna dama, Sivonja, Es, Kula, Lepa Brena, Treska, Limenka, Musketari, Palestina… Vazda rezervisani Kinez sigurno ne bi želeo da uvredi domaćina, ali malo je reći da bi bio blago zabezeknut nad nazivima koje smo dali zgradama. Ako bi ti pojmovi uopšte mogli da se prevedu i objasne. Upravo su zgrade ono što Užice čini tako egzotičnim mestom. Ti objekti su, danas, zaostavština nekih prohujalih vremena. Tako vala i izgledaju. Ali, naši su. Jesu! Izgleda da smo vrlo ponosni na njih dok tako neprirodno štrče u skučenom krajoliku kotline. Prisvojili smo ih toliko da smo im dali imena i nadimke. To dalje znači da su Užičani prepoznali te višespratnice kao živa bića. Sivonja je stanovnik ovoga grada baš koliko i svaki čovek koji svaki dan prođe pored njega. Neki tvrde da tu nezamislivu gomilu betona ne može da sruši ni atomska bomba. Ljudima iz daleke budućnosti ostaće tragovi neke pređašnje civilizacije u vidu jedne zgrade u Dubajiu i Sivonje kod nas. Neki se isčuđuju nad njegovim oblikom, drugi ga mrze, treći ga zadivljeno posmatraju. Ipak je naš Sivonja legenda, a pred legendama niko nije ravnodušan. I sve se u Užicu vrti oko zgrada. Mladi odrastaju ispred njih, starima je to možda poslednje što vide. Jutra počinju sa zgradama, noći padaju na njih. Po njima brišu snegovi, vetrovi, ali ih peče jako sunce. Čekamo se, sastajemo i rastajemo ispred tih betonskih gromada. Pripovedaju se priče o tim nepomičnim čuvarima (z)grada. Ponosni smo, ali nas je i sramota. Volimo ih, ali ne možemo ni da ih smislimo. Divimo se, ali ih i psujemo. Raspolućeni smo krajnostima. Jer, ipak je to sindrom kojim je zaražen svaki čovek, još od onog prvog – njegovi simptomi su još i neprestano gledanje ka gore i želja za pravljenjem zgrada. A za to nema leka. Čak ni pored Đetinje.

Piše: Dušan Raičević

[ratemypost]

Popularne