Zaprati nas #uziceonline



Logo

REKLAMA

“Kinder

REKLAMA

“Bravo

Vesti

Paravojne jedinice u Srbiji

Knindže, Tigrovi, Škorpioni…

Objavljeno

Fotografija: Google

Prvi oružani sukobi na prostoru bivše Jugoslavije počeli su u junu 1991. godine između Jugoslovenske narodne armije (JNA) i Teritorijalne odbrane Slovenije. JNA je bila deo oružanih snaga Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) i bila je dužna da štiti nezavisnost, suverentitet, teritorijalnu celokupnost i društveno uređenje SFRJ.

Političke promene u zemlji počele su da se dešavaju od dolaska Slobodan Miloševića na čelo Saveza komunista Srbije 1987. godine. On je uz pomoć SK Srbije, uspeo da smeni komunistička rukovodstva u autonomnim pokrajinama Kosovo i Vojvodina, kao i u Crnoj Gori. Takođe je i ustavnim amandmanima 1989. smanio ovlašćenja autonomnim pokrajinama. Na taj način, osigurao je četiri sigurna glasa u Predsedništvu SFRJ i preglasavao druge republike po svakom pitanju. Nezadovoljni ovim stanjem, Slovenija i Hrvatska su napustili Predsedništvo SFRJ. U narednima mesecima to će učiniti Bosna i Hercegovina, kao i Makedonija. Od tog momenta, Predsedništvo SFRJ je postalo “krnje”, a ostali su samo delegati Srbije, Crne Gore, Vojvodine i Kosova.

Nakon desetodnevnog rata, JNA se povukla iz Slovenije. Sukobi u Hrvatskoj su počeli već u aprilu 1991, a nakon nekoliko meseci su se intenzivirali na području istočne Slavonije. Tokom opsade Vukovara, JNA je još uvek postojala, ali njena uloga se menjala. Na početku sukoba ona se postavljala kao tampon zona između dve sukobljene strane, da bi već od leta 1991. otvoreno stala na stranu srpskih snaga u Hrvatskoj.

Opsada Vukovara je karakteristična i po pojavi nelegalnih paravojnih formacija iz Srbije, koje su učestvovale u masovnim kršenjima ljudskih prava, a i bili direktni izvršioci zločina na Ovčari.

Usled mobilizacijske krize koja je počela 1991, veliki broj regruta odbio je da pristupi JNA iz više razloga: nije se znalo za koga JNA ratuje, da li je Srbija uopšte u ratu, neki jednostavno nisu hteli da sa petokrakom idu u rat, a i redukovana je popuna regrutima iz drugih republika. Slobodan Milošević je iskoristio priliku da opravda prisustvo paravojnih jedinica na ratištu u Hrvatskoj na sednici sa predsednicima skupština opština gradova u Srbiji, 16. marta 1991. godine. Tim povodm je rekao: “Ja sam naredio još juče mobilizaciju rezervnog sastava milicije. Dalje, angažovanje i formiranje novih snaga milicije, a vlada je dobila zadatak da pripremi odgovarajuće formacije koje će nas učiniti u svakom slučaju bezbednim, odnosno učiniti sposobnim da branimo interese naše republike, a bogami i interese srpskog naroda van Srbije…” Na početku rata, te “odgovarajuće formacije” koje spominje Milošević bile su Knindže pod komandom Dragana Vasiljkovića i Srpska dobrovoljačka garda pod komandom Željka Ražnatovića Arkana. Takođe, i neke stranke poput Srpske radikalne stranke i Srpskog pokreta obnove su slale svoje dobrovoljce na ratišta u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Ovo nisu jedini primeri paravojnih formacija. Krajem 1991. ili početkom 1992. godine. su nastali Škorpioni koji su delovali na prostoru Hrvatske i BiH, a tokom rata na Kosovu bili su uključeni u redovnu jedinicu SAJ-a.

Prema izveštaju Ujedinjenih Nacija iz 1994. godine, 55 paravojnih jedinica iz Srbije su delovale na prostoru bivše Jugoslavije.

KNINDŽE – “JEDINICA”

Nakon sukoba na Plitvicama između krajiške i hrvatske policije, u kojem je na obe strane stradala po jedna osoba, Dragan Vasiljković, poznatiji kao Kapetan Dragan, je zajedno sa Frankom Simatovićem, tadašnjim operativcem Službe državne bezbednosti (SDB) krenuo iz Beograda za Knin. Tamo su se susreli sa Milanom Martićem, vođom srpskih policajaca iz Knina, koji ih je odveo u bazu krajiške milicije u selu Golubić kod Knina. Od kraja aprila ili početka maja pa do jula 1991. godine Milan Martić, Franko Simatović i Kapetan Dragan sarađivali su na uspostavljanju i funkcionisanju centra za obuku u Golubiću. Tokom tog perioda, Jovica Stanišić, načelnik Službe državne bezbednosti i Franko Simatović su finansirali obuku. Simatović je za centar takođe obezbeđivao gorivo, vozila, potrepštine i opremu. Ovim je zapravo udaren temelj Jedinici za specijalne operacije, koja će delovati u narednih dvanaest godina pod različitim imenima.

Obuka u Golubiću bila je vojnog karaktera i obuhvatala je obuku u rukovanju oružjem i postavljanju zaseda, kao i postupanje s ratnim zarobljenicima i civilima u oružanom sukobu. Obuka je u proseku trajala dvadesetak dana. Polaznici su obučavani u grupama od po 40 do 100. Ukupan broj pripadnika policije Srpske autonomne oblasti Krajine i Teritorijalne odbrane SAO Krajine koji su prošli obuku u Golubiću od aprila do avgusta 1991. godine iznosio je između 350 i 700. Oni koji su završili obuku u Golubiću osnivali bi nove jedinice i obučavali druge u SAO Krajini. Kapetan Dragan je izdvojio 63 najboljih koje je kasnije prebacio na Kninsku tvrđavu sa ciljem da nastavi da radi sa njima i od njih napravi instruktore koji bi kasnije mogli da obučavaju čitave oružane snage SAO Krajine.

Kapetan Dragan i njegova jedinica je delovala na prostoru SAO Krajine sve do avgusta 1991. Do tada imali su nekoliko sukoba sa hrvatskom policijom oko Gline i Knina. Nakon sukoba sa Milanom Babićem, tadašnjim predsednikom Krajine, u avgustu 1991, Kapetan Dragan napušta RSK i vraća se u Srbiju. Republika Hrvatska je 2006. podigla optužnicu protiv njega za počinjene ratne zločine protiv civilnog stanovništva koja je podrazumevala mučenja ratnih zarobljenika na Kninskoj tvrđavi, kao i ubistvo civila u Glini i Bruškoj.

SRPSKA DOBROVOLJAČKA GARDA

Povezanost Željka Ražnatovića Arkana, komadanta Srpske dobrovoljačke garde sa Službama državne bezbednosti datira od vremena Staneta Dolanca, saveznog sekretara za unutrašnje poslove još 1980ih godina, koji je uveo praksu regrutovanja osuđenih lica za teška krivična dela za potrebe službe. Krajem osamdesetih, Arkan je dobio zadatak od strane SDB da stavi pod kontrolu grupe navijača Crvene Zvezde, koji su Miloševiću služili za raspirivanje nacionalizma na tribinama krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Na taj način oformio je “Delije”, navijačku grupu koja i dalje deluje u Srbiji. Na taj način, dobio je i mesto u upravi fudbalskog kluba “Crvena Zvezda” u kojoj je sedeo i Radmilo Bogdanović, tadašnji ministar unutrašnjih poslova Srbije.

SDG ili “Arkanovi tigrovi” nastao je od jezgra navijača fudbalskog kluba “Crvena Zvezda” iz Beograda, 11. oktobra 1990. godine u manastiru Pokajnica. Formirali su ga Željko Ražnatović Arkan i drugi, uključujući Nebojšu Ðorđevića, Sašu Pavlovića, Nenada Markovića i Dragana Petrovića.

SDG se prvi put pojavljuje u Slavoniji u junu 1991, u Tenji pored Osijeka u Hrvatskoj. U Erdutu, selu u Hrvatskoj na granici sa Srbijom, uspostavili su svoj štab. Garda je blisko sarađivala sa Andrijom Biorčevićem koji je bio komandant Novosadskog korpusa Jugoslovenske narodne armije. Nakon pada Vukovara u novembru 1991, SDG je zvanično postala deo Teritorijalne odbrane (TO) novoformirane Srpske autonomne oblasti Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, a Željko Ražnatović bio je imenovan za savetnika za nacionalnu bezbednost Gorana Hadžića, predsednika SAO Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema. Tačan broj pripadnika SDG-a nikada nije prelazio više od 300 pripadnika.

Nakon ratovanja na slavonskom ratištu, SDG se prebacila u Bosnu i Hercegovinu gde je delovala na teritorijama Zvornika, Bijeljine i Brčkog u proleće 1992. godine.

Bijeljina je bila prva opština u Bosni i Hercegovini koju su 1992. godine zauzeli bosanski Srbi. Tim preuzimanjem vlasti uspostavljen je obrazac koji je kasnije ponavljan u drugim opštinama u severoistočnoj Bosni i Hercegovini. Prvo su iz Srbije stigle paravojne grupe ili takozvane “dobrovoljačke jedinice” i počele da zastrašuju i terorišu lokalno bošnjačko stanovništvo, kao i one Srbe koje su smatrali “nelojalnim”. Mnogi bošnjaci su ubijeni. Zbog toga su mnogi preostali bošnjaci na kraju otišli sa tog područja. U samom gradu Bijeljini prave borbe počele su 31. marta 1992. godine. U Bijeljinu su došli pripadnici paravojne jedinice Željka Ražnatovića i u saradnji s lokalnom paravojnom grupom pod komandom Mirka Blagojevića, preuzeli kontrolu nad važnim gradskim strukturama. Dana 1. ili 2. aprila 1992. godine, naoružani rezervisti JNA opkolili su grad, a na tom području viđene su kolone tenkova JNA i drugih vozila. Uprkos određenom otporu, srpske snage su brzo preuzele kontrolu nad Bijeljinom i već 4. aprila na dve džamije u gradu obešene su srpske zastave. Arkanovci su se smestili u zgradi lokalnog SDS-a i nekoliko dana, zajedno s redovnim policijskim patrolama, učestvovali u hapšenju članova predsedništva SDA u Bijeljini.

Za vreme srpskog preuzimanja vlasti u Bijeljini, pripadnici srpskih paravojnih snaga ubili su najmanje 48 civila, od kojih su većina bili nesrbi. Od tih žrtava, 45 su bili nesrbi, a nijedna žrtva nije bila u uniformi.

Neposredno pre sukoba u Zvorniku 8. aprila 1992. godine, u hotelu “Jezero” u Malom Zvorniku održan je sastanak o vojnom zauzimanju Zvornika, na kojem su učestvovali Marko Pavlović, general Savo Janković iz Tuzlanskog korpusa i pukovnik Tačić. JNA, konkretno, bataljon 336. motorizovane brigade pod komandom Dragana Obrenovića koji je takođe učestvovao u zauzimanju grada, obezbedili su “arkanovcima” tenkove, artiljeriju i minobacače. Dana 8. aprila 1992. godine ili približno tog datuma, pripadnici raznih srpskih snaga – policije, TO, JNA i arkanovci – izveli su napad na Zvornik, koji je, barem delimično, počeo s teritorije Srbije. U napadu 8. aprila 1992. godine ubijeni su brojni civili, a mnogi su napustili grad i otišli u pravcu Tuzle. Srpske snage zauzele su grad Zvornik za jedan dan. Tokom tog napada ubile su približno 20 civila koji nesrpske nacionalnosti.

Nakon završetka rata 1995. godine, Srpska dobrovoljačka garda je rasformirana, Ražnatović je postao više politički aktivan pošto je oformio Stranku srpskog jedinstva još 1993. godine. Takođe, otvorio je veliki broj preduzeća u Srbiji. Kupio je i fudbalski klub “Obilić”.

Nakon raspuštanja SDG-a, jedan deo dobrovoljaca prešao je u Jedinicu za specijalne operacije, a drugi se vratio kriminalu.

Željko Ražnatović je ubijen 15. januara 2000. godine u hotelu “Interkontinental” u Beogradu. Danas se zna ko su direktni izvršioci ubistva, ali se pozadina ubistva, kao ni organizator i motiv nikada nisu saznali. Javnost je obaveštana o postojanju optužnice protiv Arkana u martu 1999. godine, a tek nakon njegove smrti objavljen je sadržaj optužnice. Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju teretio ga je za zločine u Sanskom Mostu koji su počinjeni u septembru 1995. godine.

ŠKORPIONI

Tokom opsade grada Vukovara koja je započela na leto 1991, veliki broj dobrovoljaca iz Srbije došao je u istočnu Slavoniju na ratište. Jedan od dobrovoljaca bio je i Slobodan Medić Boca iz Šida, koji se zajedno sa bratom Aleksandrom Medićem uputio u Vukovar. Oni su zajedno sa svojim društvom iz Šida osnovali “Škorpione” krajem 1991. ili početkom 1992. godine.

Ova jedinica je bila stacionirana u selu Đeletovci, opština Nijemci, gde su se nalazili izvori nafte i naftna polja. Njihov zadatak bio je čuvanje naftnih polja i granice Srbije i Republike Srpske Krajine. Eksploatacija nafte iz Đeletovaca, ali i hrastovina koja se nalazila u obližnjim selima, služila je pre svega za ostvarivanje velikog profita koji je išao na ruku državi Srbiji. Sav promet je kontrolisala Služba državne bezbednosti, na čelu sa Stanišićem i Simatovićem, koji su veliki deo profita uzimali za državne potrebe, a sledeći na redu je bio Željko Ražnatović Arkan.

Škorpioni su u svom sastavu imali komandu i dve čete, čitava jedinica brojala je između dvesta i četiristo ljudi, a oružje, uniformu, opremu i plate obezbeđivala je Naftna industrija Republike Srpske Krajine.

U junu i julu 1995. godine, Jovica Stanišić i Franko Simatović poslali su Škorpione i SDG, pod komandom Vasilija Mijovića, funkcioniera SDB-a, na područje oko Trnova i na Treskavicu u zajednička dejstva s pripadnicima MUP-a Republike bosanskih Srba i VRS-a, gde su Škorpioni počinili zločine.30

Dana 17. jula 1995. godine u selu Trnovo kod Sarajeva (Bosna i Hercegovina), “Škorpioni” su streljali šest muškaraca bošnjačke nacionalnosti koji su zarobljeni samo nekoliko dana ranije u okviru napada VRS na zaštićenu zonu UN-a Srebrenicu. Ova ubistva su snimljena i sačuvana na video kaseti koja je pronađena u jednom video klubu u Šidu 2005. godine. Snimak sa video kasete je prikazan na suđenju Slobodanu Miloševiću.

Nakon završetka rata na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine 1995. godine i potpisivanjem Erdutskog sporazuma između Hrvatske i predstavnika SRJ u kojem je Hrvatska htela da povrati svoje teritorije, a Srbija pristala na to u zamenu za garantovanje svih ljudskih i manjinskih prava Srbima koji su ostali da žive na tim područjima, Škorpioni su ostali bez posla obezbeđivanja naftnih polja u Đeletovcima. Više se nisu vodili kao pripadnici Srpske Vojske Krajine. Jedinica je opstala i van ratnih dejstava, a nakon 1995. godine ušli su u rezervni sastav Specijalne antiterorističke jedinice u sklopu MUP-a Srbije.

Početkom NATO intervencija na Saveznu Republiku Jugoslaviju marta 1999. godine, Škorpioni su upućeni na teritoriju Kosova i 28. marta, u Podujevu, ušli su u prvu albansku kuću i ubili četrnaest civila albanske nacionalnosti, među kojima je bilo dece i žena. Samo petoro dece je preživelo.

SRPSKA RADIKALNA STRANKA

Početak raspada Jugoslavije značio je i ekspanziju nacionalističkih ideja u svim državama SFRJ. Tako se u Srbiji 1991. godine pojavila ekstremno desničarska Srpska radikalna stranka, na čelu sa Vojislavom Šešeljom.

Vojislav Šešelj se početkom 1990ih prvo istakao kao predsednik Srpskog slobodarskog pokreta, koja je bila marginalna politička organizacija sa idejom da svi Srbi treba da žive u jednoj državi. Ova organizacija bila je izuzetno antikomunistički nastrojena, sa ciljem da “obnovi nacionalno, duhovno, kulturno, ekonomsko i političko jedinstvo srpskog naroda, za puno međusobno razumevanje i solidarnost Srba vernika i Srba ateista, za bratsku slogu Srba pravoslavaca, Srba muslimana, Srba katolika i Srba protestanata.”

Iako mala, ova organizacija nije dugo postojala. U martu 1990. veliki broj članova prešao je u Srpski pokret obnove, koji su zajedno osnovali Vuk Drašković i Vojislav Šešelj. Već posle nekoliko meseci od nastanka SPO-a, u junu 1990. došlo je do podele i sukoba unutar stranke, te jedna frakcija na čelu sa Vojislavom Šešeljom osniva novu organizaciju – Srpski četnički pokret. Njihov program jasno precizira teritorije koje bi trebalo da obuhvataju teritoriju Velike Srbije: čitava teritorija današnje Srbije i Kosova sa zapadnim granicama Karlovac-Karlobag-Ogulin-Virovitica. Svakodnevni govor mržnje prema nacionalnim manjinama, a posebno prema Hrvatima, doneo je Vojislavu Šešelju veliku popularnost među stanovništvom u Srbiji. Na predsedničkim izborima u Srbiji u decembru 1990. osvojio je peto mesto, sa malo više od 96 hiljada glasova.

Već 23. februara 1991, Srpski četnički pokret ujedinjuje se sa velikim brojem lokalnih odbora Narodne radikalne stranke, na čijem čelu je bio Tomislav Nikolić, u Srpsku radikalnu stranku. Njen program bio je identičan programu Srpskog četničkog pokreta. Prva tačka tog programa podrazumevala je: “obnavljanje slobodne, nezavisne i demokratske države na Balkanu koja će obuhvatiti celokupno srpstvo, sve srpske zemlje, što znači da će u svojim granicama imati pored sadašnje oktroisane srbijanske federalne jedinice, srpsku Makedoniju, srpsku Crnu Goru, srpsku Bosnu, srpsku Hercegovinu, srpski Dubrovnik, srpsku Dalmaciju, srpsku Liku, srpski Kordun, srpsku Baniju, srpsku Slavoniju i srpsku Baranju.”Ciljeve koji su proklamovani u programu nije bilo moguće ostvariti bez masovnih kršenja ljudskih prava.

Srpska radikalna stranka osniva krizni štab na čelu sa Ljubišom Petkovićem sa ciljem “da pomogne i zaštiti srpski narod gde god je ugrožen”. Dva dana nakon što je “krnje” Predsedništvo SFRJ utvrdilo da postoji “neposredna ratna opasnost na teritoriji SFRJ”, 3. oktobra 1991. godine, krizni štab postao je ratni štab, a Vojislav Šešelj je uklonio Ljubišu Petkovića sa ove funkcije jer se pokazalo da je on “agent Službe državne bezbednosti Srbije”.

U maju 1991. godine, dolazi do prvih sukoba na teritoriji istočne Slavonije, preciznije u Borovu selu. U tom sukobu učestvovali su dobrovoljci Srpske radikalne stranke kao, koji su kao dobrovoljci došli na slavonsko ratište regrutacijom preko lokalnih odbora u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni. Oni su na slavonsko ratište došli uz prećutno odobrenje vlasti Republike Srbije, a bili su nazvani “četnici” ili “šešeljevci”. Oni su u velikoj većini slučajeva bili deo već postojećih struktura Teritorijalne odbrane (TO).

Vojislav Šešelj je u izjavama koje je davao domaćim i stranim medijima tvrdio da su dobrovoljci SRS delovali potpuno nezavisno. Međutim, povremeno je davao izjave iz kojih je moglo da se utvrdi da je on bio direktno povezan sa dobrovoljcima tako što je ove jedinice obilazio na ratištu. Sa druge strane, Ljubiša Petković koji je bio na čelu kriznog štaba, imao je veoma bliske veze sa Ljubomirom Domazetovićem, koji je u to vreme bio načelnik Treće uprave pri Generalštabu oružanih snaga SFRJ. Takođe, postojale su i bliske veze kriznog štaba SRS sa komadantom Novosadskog korpusa JNA Andrijom Biorčevićem.

Obuka dobrovoljaca SRS vršena je u kasarni u Bubanj Potoku, kasarni “4. juli” (Voždovac) i kasarni “Maršal Tito” (Topčider), kao i u Centru za obuku u Prigrevici (kod Apatina), kojim je rukovodio Jovo Ostojić, bliski saradnik Vojislava Šešelja i član Srpske radikalne stranke. U kasarni u Bubanj Potoku dobrovoljci su dobijali uniforme, oružje i municiju. Iako su dobrovoljci SRS bili integrisani u jedinice lokalnog srpskog TO i bili pod komandom JNA, što pokazuje dokumentacija koja se odnosi na operacije u Hrvatskoj i BiH, izjave dobrovoljaca SRS pokazuju da je ratni štab SRS dobrovoljcima u nekim slučajevima izdavao naredbe i razmenjivao operativne informacije o učešću na ratištu.45 Pored Borova sela, pripadnici ovih formacija u Hrvatskoj su učestvovali u borbama u Tenji, Silašu, Voćinu, Vukovaru, gde su počinili ratne zločine. U Vukovaru su delovali u sastavu i pod komandom dva lokalna srpska odreda TO – Petrova Gora i Leva Supoderica, koji su do 21. novembra 1991 (ubistva hrvatskih zarobljenika na Ovčari) bili potčinjeni JNA.46

Na području Bosne i Hercegovine, JNA 1991. učestvuje u preuzimanju vlasti u opštinama u kojima su Srbi bili većina. Dobrovoljci SRS iz Srbije, kao i lokalni pripadnici SRS, zajedno sa drugim paravojnim jedinicama iz Srbije, učestvovali su u preuzimanju vlasti u Zvorniku, Bijeljini, Bosanskom Šamcu i Brčkom. U svakoj od navedenih opština počinjeni su zločini nad civilnim stanovništvom.

Izvor: ratusrbiji.rs

Popularne